Stranica dnevnika

Dok maestral lagano provlaci svoje njezne prste kroz moju raspustenu kosu,

a sunce svojim posljednjim zrakama daje ruzicasti odsjaj mome licu, gledam u to more koje kao da gori pod plamenom velike uzarene kugle koja se polako gasi....opet ostajem bez teksta, opet me zalazak ostavlja bez rijeci....

A more...mrzim ga.... ono je krivo za sve, za svaku moju suzu, za svaki moj bolan krik, za svaku ranu koju cu nositi na dusi dok sam ziva.......

Sve je tako mirno i tiho, samo negdje sa sredine uvale dopire zvuk motora stare barke koji ne remeti taj mir vec se tako prirodno ukalpa u kasno jesenje predvecerje......

Naizgled sve je tako savrseno, to crveno more, taj maestral koji mi mrsi kosu, taj krik galeba i muzika barke....sve je kao iz bajke, romanticno.....ali daleko je od toga....

Opet gledam u more, i opet proklinjem svu njegovu dubinu, sirinu, predivnu modru boju, svako zivo bice kojemu je more dom...iako sam sa sve cetiri strane okruzena morem, zarobljena na otoku, mrzim ga a kad se samo sjetim koliko sam ga voljela, obozavala, bila u njemo bas onako kako bi se reklo «svoj na svome».....

Ali ne...zaklela sam se sama sebi da nikada vise moja stopala nece zapljuskivati valovi, da se moje tijelo nece presijavati u moru na mjesecini....nikada vise necu zaplivati tim modrim prostranstvom....nikada.....ne mogu...more je krivo jer te vise nemam.......otelo mi te..bilo je ljubomorno na sve sto smo imali, a imali smo previse, nesto vece od prijateljstva, nesto jace od ljubavi...imali smo ono o cemu neki ljudi mogu samo sanjati....

Bio si stariji dosta od mene, ali nikada nismo dopustili da godine stanu na put nasoj sreci, nasoj ljubavi....bio si mi ljubavnik, ljubav, ali prije svega prijatelj....

Znao si svaku moju pogresku, svaku moju laz, svaku moju prevaru, svaki moj grijeh, znao si sve o meni i nikada me zbog nicega nisi osudjivao.....sve sam ti govorila...znao si da nisi jedini u mome zivotu.da imam jos nekoga, znam da se nisi s time slagao ali si me pustio da radim sta me volja i da ti se svaki put vracam kada me slome tudje lazi, kada me dotuku bolne prevare, kada mi okrenu ledja i slome krila....bio si moja sigurna, najsigurnija luka, moje nebo i moj zrak...uvijek si bio za mene tu! Kada god sam te trebala, nikada ti nije bilo tesko prevaliti ni 300 kilometara da me dodjes utjesiti, poljubiti i uspavati u svome narucju.... a sada tko ce me sada tjesiti, tko ce me sada ljubiti, uspavljivati.....kome cu sada prolaziti prstima kroz plave uvojke, kome cu sad u ocima gledati dva jezera??? Kome???? Bože, zašto????? Zašto bas ti?

Nemogu, iako sam ti tisucu puta dala obecanje da necu plakati ako ti se sto desi, znas da nemogu zaustaviti suze! Nemoj se sada ljutiti na mene.....