Novi dan...
Jutro je, budim se... Trudim se da otvorim umorne oči. Koliko dugo sam spavala? U poslednje vreme, čini mi se da sam prespavala većinu svog dana. Lenjo, gotovo da se vučem ustajem iz kreveta. Na ogledalu u kupatilu vidim neku nepoznatu osobu. To nisam ja. Ova devojka možda malo podseća na mene, ona je samo bleda senka nečeg što se davno zvalo mojim imenom.
Bože, šta mi se to desilo? Uništila sam i poslednji deo svog bića.
U torbu pakujem cigarete, oblačim jaknu i izlazim. Posle toliko vremena palim svoj mobilni telefon. Lagano, nesigurno, ali ipak vraćam se u život. Oprosti mi srećo, ali ne mogu više ovako živeti. Svaka uspomena ubija, a ja želim živeti. Sunce me udara pravo u oči. Toliko vremena provedenog u mraku, nisam ni primetila da napolju već odavno traje Miholjsko leto... Toliko vremena provedenog u hladnoj prostoriji, da nisam shvatila koliko je napolju divno... Po prvi put posle svega uspela sam da se nasmejem... Lagano koračam poznatim ulicama. Ljudi me začuđeno gledaju. ŽIVA SAM... Smejem se. Telefon zvoni, javljam se. Moj glas je živahan:
- Hej ludo, čekaj me u V. I naruči mi ono moje omiljeno.
Ulazim u omiljeni kafić. Moja lujka je već tu. Pijem onaj čuveni, najbolji u gradu espreso sa šlagom. Luda prenosi sve tračeve. Sve je isto kao ranije. Istina, nema tebe. Znam da telefon neće zazvoniti, posebna melodija samo za tvoj broj neće se oglasiti. Ali ne patim više zbog toga. Nisam te prebolela, nisam te zaboravila. Samo sam preživela...
Danas je sasvim običan dan. Obična nedelja popodne. Datum 02.novembar, godina....2008.
Sasvim običan dan. Za mene...Previše poseban...
Za mene novi početak.
Rasplakala si me...bas. I divim ti se...i navijam za tebe...i zelim ti da se opet smejes...da bar pokusas da budes srecna....
draga casper, divna si.... hvala ti.
Zadivila me tvoja priča. "Nisam te prebolela, nisam te zaboravila. Samo sam preživela..." Preživela si ono što ti se činilo da nećeš moći.
To je najteži deo "posla", sve dalje biće lakše.
Тај Новембар у михољу
Као лопов се увуче,
чека,
да нека трунка,
нека ситна,
нека мека,
и кад зажмурим,
станем,
да ме опет сачека,
ал никад да призна,
да признам,
да прође,
да ме тргне,
а не да ме изда.
Моја си грешка.
И идем даље и идем теже
увек кад дође у михољу лето,
да ме тргне,
а не да ме изда.
Подсећаш и инспиришеш и јако лепо пишеш.
Поздрав
divan si dan izabrala za prvi korak povratka lepom. samo nastavi. najteži i najveći korak si napravila.
Prijatno!
krilaandjela ovo je predivno...
domacice, kao i uvek od tebe sa ukusom...hehe...
ljubim vas