Ti i ja...MI?
Nije ovo ljubav... Nije, znam... Ovo je samo zaljubljenost, opsesija. Znam ja šta je ljubav... On je moja ljubav. On koji me je podigao iz pepela, on koji mi pruža sigurnost, podršku na svakom koraku, on koji predstavlja moju mirnu luku.
A ti... Ti si se pojavio i za samo par dana probudio u meni davnu zaključalu strast, požudu. I sad, poput divljih duša, poigravam se na njivi Gospodnjoj, trčim u zagrljaj nemogućem, svesna da prelazim granicu nedozvoljenog, ne pitajući se, da li to vredi? Mi nikad nećemo biti MI! Zauvek će u našim srcima ostati jedno TI i jedno JA, i za par godina, u onim prokleto toplim avgustovskim noćima zadrhtaće telo. Nećeš mi se setiti lika, ni ja tvog, ali negde u nama probudiće se želja, ista ova strast koja i sada zavarava naša srca i naše umove.
Ne volim te, ali zašto onda osetim ljubomoru kad mi kažeš da si sa njom, zašto onda toliko žudim za tvojim dodirom? Zašto, ako te ne volim, obožavam onaj trenutak kad se naša tela stapaju u jedno? Mnogo gubim sa tobom znaš li to? Osećam da ću ga izgubiti, da će me napustiti zbog ove moje sulude želje da ponovo budem tvoja. Nije to zaslužio. Ni on ni ona. Ali opet me privlači tvoja soba i stihovi Jabuke na tvom kompu. I svi oni sati provedeni na tvojim grudima. Govoriš kako ćeš je ostaviti, a oboje znamo da je to samo laž, besmilica.
Grliš me sve jače, govoriš da sam ja tvoj mršavi leptir, tvoj mali skot, koji je ušao u tvoj život iznenada i naučio te kako se anđeli vole, kako se đavoli ljube.
Dosta! Prestani! Ne volim te... I tačka. Pusti me da se vratim u svoju mirnu luku, zaustavi ovu buru u meni, hoću da spustim svoja jedra.
Čuješ li? Ne volim te!!!!
Ali, zašto onda još uvek pišem pesme o tebi?