Nema...
Od našeg rastanka, milion puta sam pokušala da napišem stih... Ne vredi, ne ide... Uzmem olovku, zapalim cigaretu... I? I ništa... Papir je prazan, a ja nema...O čemu bih pisala?
U meni nema više ničega. Čak su i suze otišle od mene, prazna sam... Šuplja... Ne osećam ništa. Ne viđam nikog... Ni Sala, ni Maju, ni Đoleta... Samo ponekad noću, dok drugi spavaju prošetam gradom. Prođem naša mesta. Sednem na klupu, na onu našu, "u mraku". I ćutim. Ponekad brojim zvezde... Pitam se da li zaista postoji raj? Da li si gore? I onda se setim našeg prvog susreta...
"Mali jel postoji ljubav na prvi pogled?"
"Postoji, ako u nju veruješ..."
"Pa šta onda čekaš, poljubi me..."
Bili smo obični, a opet jedno drugom previše posebni i dragoceni... Sve naše trenutke sakrila sam u jedan kovčeg... Ne dam ih nikom. Tek onda kad ostanem sasvim sama u svojoj sobi, sklopim oči i pustim ih preda me... A uspomene poput senki igraju po zidovima. Zidove sam okrečila u crveno. Da me podseća na ljubav, na tebe. Po njima ispisala onu našu...
"Laku noć moja mala barbiko...."
Laku noć voljeni moj... Bolovi su prestali, patnje nestale... Patim, ali me teši jedna misao...
Znam da si dobro, da te više ništa ne boli...
Zauvek tvoja čupava...
Nemam reci kojima bih mogla na bilo koji nacin da te utesim, jer tu utehe nema. Svaki tvoj post procitam po nekoliko puta, ja nemam takvo iskustvo ali osecam tvoju bol i...Zao mi je...ne znam sta drugo da kazem.
Bolodmarcipana: znam kako ti je, i ja sam to isto prezivela, ali i prebolela, sada sam kao nova... I ja ponekad zavirim u svoj kovceg, ali samo ponekad, ima lepih uspomena tamo... ali to je proslost, a na nju se ne smemo vracati... Kreni dalje, kao i ja, uspeces, jaka si ti... I ja sam mislila da necu uspeti, ali potrebna ti je jaka volja, ali ja verujem u tebe... Zatvori tu knjigu svog zivota koju su milion puta procitala i pocni da polako ali sigurno ispisujes nove stranice svog zivota sa srecnim krajem...